NENAD ŠEGVIĆ

Dramski glumac Nenad Šegvić već je niz godina nezaobilazna figura u umjetničkom i dramskom životu Grada, ostvarivši, prije svega, niz izuzetnih glumačkih rola u Narodnom kazalištu Ivana Zajca, zatim radeći kao direktor Hrvatske drame u istome kazalištu i na kraju, ( ali ne manje značajno), vodeći i igrajući dramske uloge u HKD Teatru. Organizacijom i osmišljavanjem HKD Teatra riječkoj je publici predstavio brojne sjajne dramske predstave, potvrđujući i ukazujući na niz zatomljenih vrijednosti i osobnosti u riječkom dramskom korpusu. Istovremeno, u navedene dramske projekte uvodio je niz istaknutih dramskih, odnosno kazališnih umjetnika iz cijele Hrvatske obogaćujući tako lepezu dramskih lica, koja su Riječani rado gledali na daskama koje život znače.

Usporedo s osmišljavanjem repertoara HKD Teatra u kojem je pored organizacije i igrao neke temeljne uloge, Šegvić je osmislio, i oko ideje Hrvatskog festivala malih scena u Rijeci 1994. okupio, isprva vodeće hrvatske osobnosti teatarskoga života, a od 2000. godine, kad je Festival i formalno i imenom postao međunarodna manifestacija, i niz međunarodnih relevatnih kazališta i umjetničkih imena.
Riječka je publika od prvih dana prihvatila Festival te je osobnim sudjelovanjem u svakodnevnim razgovorima sugerirala i njegov budući profil postavivši tako ovu međunarodnu manifestaciju u sam vrh europskih kazališnih događanja.

Nenad Šegvić preminuo je 2021.g.

Darko Gašparović
Nenad Šegvić — natuknice o fenomenologiji glumstva
… onaj koji od iskona u potpunosti otjelovljuje kazalište jest glumac. … Među otjelovljenim stvarima i fenomenima na pozornici, glumac je jedino živo biće. Covjek. Biće paradoksa.

Nenad Šegvić, glumac.
Sjećanje. Mladi Šegvić kao Siniša u Gričkoj vještici, pa kao Vitko u Fabrijevu mirakulu teškoga, čudna i višesmislena naslova – Čujete li kako rokću svinje u ljetnikovcu naših gospara? Koliko je tada bilo lakše s lijepim i mladim tijelom koje ti, zavodničko kakvo već jest, daje varavu sigurnost i privid vječnosti! I odvodi u ležerno, samodopadno i ponešto površno sviđanje. Prava pitanja i izazovi još su daleko, oni dolaze kasnije.

… Nenad Šegvić sazrijevao je u svome glumačkom umijeću i kazališnom mišljenju, poslije mladenačkog uzleta, relativno sporo i dugo, ali postojano. Svaka je uloga dodavala novi kamenčić u veliku fresku kojom vrve brojni kazališni likovi oživljeni u tijelu glumca Nenada Šegvića. Glume se ni u jednom času svoje duge karijere nije ostavio, ni tada kad je obnašao upravljačke dužnosti u Hrvatskome narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca. Njegova poslovična neiscrpiva energija omogućila mu je dugogodišnju paralelnu vožnju na dva teatarska kolosijeka. Bitan prijelom Šegvićeva kazališnog autorstva pada u godinu 1993. kad zajedno s redateljem Larryjem Zappiom osniva HKD teatar, a godinu dana kasnije pokreće Hrvatski festival malih scena, koji šest godina kasnije prerasta u međunarodni, stekavši prepoznatljivost i zavidan ugled u mnoštvenosti naših festivala. Kolosijeci se tu spajaju: glumac, organizator, neumorni pokretač novih teatarskih inicijativa i realizacija, otada pa do danas postaju i ostaju jednom jedinstvenom kazališnom osobnošću s pečatom totalnog kazališnog autorstva .

Poslije epohalne Gavelline secesije od «velikog» kazališta iz 1953. godine, Šegvićev je podhvat s HKD teatrom prvi i jedini takav slučaj u hrvatskome glumištu. U njemu je Nenad Šegvić dosegao i punu umjetničku zrelost i stalni rast prema apogeju glume. Nemoguće je ovdje analizirati sve uloge koje je ostvario, od razorene egzistencije intelektualca u Albeeovom kultnom komadu Tko se boji Virginije Woolf? do don Zane u Marinkovićevoj Gloriji. Zato ćemo istaknuti tek jednu sastavnicu. U svom glumačkome vijeku u HNK Ivana pl. Zajca Nenad je Šegvić rijetko uza se imao kao protagonisticu svoju životnu družicu, veliku kazališnu umjetnicu Editu Karađole. U HKD teatru taj se dvolist rascvjetao u punoj zrelosti donijevši dragocjene plodove uzorne glumačke suigre. Životni par Šegvić – Karađole svojim partnerskim kreacijama koje čine neodvojivu glumačku cjelinu uvrstio se u sam vrh hrvatskoga glumišta u njegovu najnovijem razdoblju.

Fenomen Međunarodnog festivala malih scena, u Rijeci, izvan nacionalnog kazališnog središta, još k tome sa stalnom financijskom neizvjesnošću održan punih petnaest godina, kruna je Šegvićeva kazališnog autorstva. Po njemu on stoji i ostaje zauvijek u zlatnoj knjizi hrvatskoga glumišta gdje su upisani samo oni najodabraniji. Možemo zaključiti: Nenad Šegvić sâm je cijelo jedno kazalište.