Hrvatski kulturni dom na Sušaku - 2.5. u 20:00 h
Slovensko narodno gledališce Maribor, Slovenija

Nataša Matjašec Rošker: DOVDE SE PROSTIRE ŠUMA

Režija i koncept prostora: Nataša Matjašec Rošker, Branko Jordan i Davor Herga

Autor videa: Andrej Intihar
Koreograf: Edward Clug
Kostimografija: Katja Milosavljević, s.Oliver, NBD group
Oblikovatelj svjetla: Tomaž Bezjak
Oblikovatelj zvuka: Srečko Matjašič

Igraju: Nataša Matjašec Rošker, Branko Jordan i Davor Herga

Premijera: 16.11.2012.
Trajanje: 1 sat

Glumica mariborske Drame Nataša Matjašec Rošker je zajedno sa svojim glumačkim kolegama Brankom Jordanom i Davorom Hergom osmislila poetični, suptilni projekt Dovde se prostire šuma u kojem se miješaju povijesne zgode i maštovite priče iz života. Predstava je ove godine dobila glavnu nagradu na Festivalu Zlatni lav u Umagu i oduševila je publiku. Riječ je o eksperimentalnoj predstavi u kombinaciji fizičkog i dramskog teatra.

Dovde se prostire šuma prati deformacije obiteljskih odnosa, idealističke snove o ljubavi koji poprimaju stvarne konture, dok se erotsko sanjarenje pretvara u noćnu moru. To je višeslojna, fragmentirana priča po motivima djela njemačkog dramatičara Falka Richtera. Troje glumaca specifičnom neposrednošću postavljaju pred gledatelja intimnu percepciju kazališnog i životnog prostora uhvaćenog između vizualne, izvedbene, glazbene, likovne, literarne i jezično govorne partiture te na sebi svojstven način problematiziraju temeljne kategorije suvremenog kazališta.

"Kazališni projekt Dovde se prostire šuma je svoje uprizorenje doživio na sceni Stare dvorane, takoreći u njegovoj utrobi, pod mrežom cugova i reflektora da bi se razbila iluzija kazališta ili upravo obrnuto, još moćnije, da bismo shvatili da smo dio velikoga teatra, koji se naziva život, i to u svoj njegovoj intimi kao i na globalnoj razini. Međutim, šuma i sva stabla u njoj rastu neprekidno i slobodno. Mi smo pak ulovljeni u mreže i nismo svjesni koliko je lažna vidljiva sigurnost u kojoj živimo u buci, tijesnim okvirima i pod nadzorom kamera. Bezimeni kazališni likovi, koji bi lako mogli biti netko od nas, ustanovljuju da smo nekoć željeli mijenjati svijet, dok se danas u njemu samo želimo snaći. Očito je da je glumačka trojka osjetila suptilnu potrebu ipak neposredno izreći što misli o svijetu, da ponekad nije dovoljno obući majice s natpisom dovoljno imam, ili pak da je novcu bolje bez nas. Zato je naročito upečatljiv prizor da fantastični reducirano namješteni kompleks s krematorijem nije u upotrebi, jer bi tako izgubio vrijednost."
Irena Kodrič Cizerl, Radio Slovenija

"Dramski likovi su tako prokleto sami, tjeskobni i bez nade da bi se čudovišna šuma mogla nekako skupiti kako bi stigli na drugu stranu. Svejedno je, ostajem li ili odlazim, poljubim ga ili ne, svejedno je. Ne znam gdje sam i što da započnem tu, svijet se raspao, međutim znam da moram do bankomata, kako bih jednostavno otišao/otišla odavde, drugamo, među druge ruševine."
Petra Vidali: RAZDEJANI, Večer