Povijest festivala

Dvadeset peta obljetnica Međunarodnog festivala malih scena:

FESTIVAL VLASTITE PUBLIKE

Kada jedan kulturni događaj poživi pet godina može se reći da je to ozbiljan uspjeh; kada potraje 15 godina onda se već može govoriti o stanovitoj tradiciji a kada napuni 25 godina onda on postaje institucija. Međunarodni festival malih scena u Rijeci, nakon četvrt stoljeća postojanja, svakako jest institucija, kako za samu Rijeku, tako i za hrvatsko glumište, ali i za evropsku teatarsku i kulturnu scenu u cjelini. Ako pogledamo ovaj festival onako iz sredine, listajući program predstava jedne od njegovih sezona, onda ćemo osjetiti strujanje one energije i senzibiliteta koji su svih tih godina uglavnom bili isti: osjetit ćemo šarm festivala koji njeguje predstave male po formi, ali velike po kvaliteti, značaju, glumcima i redateljima. Od Bobe Jelčića do Pippa Delbona, od Ivice Buljana do Jurija Ljubimova, od Hrvatske do Urala; pravi dragulji teatarske umjetnosti bili su širokogrudno iznošeni pred riječku publiku svih proteklih 25 godina. Ta publika itekako je bila svjesna da je čitavo to vrijeme – objektivno rečeno – imala neizrecivu privilegiju gledati taj neponovljivi bljesak koji je dolazio iz tih malih škatulja kazališnog umijeća. I bila je na tome neizmjerno zahvalna. Kako kaže predsjednica zagrebačke kazališne filijale međunarodnog ITI centra i višegodišnja selektorica riječkih malih scena, Željka Turčinović, „na tom smo festivalu po prvi puta vidjeli bitne europske redatelje poput Schillinga, Ginkasa, Eme Dante, Viktora Bodoa, Hermanisa…u predstavama koje su bile izvor informacija, koje su mijenjale naše kazališne ukuse, zbog kojih se dolazilo na festival i s čijim programom se uspoređivalo i natjecalo.“ To je više nego bitna ocjena za festival koji je već dosta dugo upisan na kazališnu mapu Evrope, dok je u nazivu on tek festival „malih scena“ i koji je uvijek djelovao prvorazredno, čak i onda kada neka od njegovih sezona „nije baš najbolje rodila“.

A kako je on započeo svoj put?

Poznati češki pisac Karel Čapek jednom je kazao kako je za tako krhki i osjetljivi organizam kao što je teatar, pravo čudo da se svake večeri uopće izvode kazališne predstave. Potpuno isto se može reći i za festival malih scena u Rijeci. Postoji li nezgodniji događaj za osnutak jednog kazališnog festivala nego što je rat? I ima li možda manje šanse za daljnje održanje takvog festivala na životu od činjenice da su na njegovom rođenju uz kolijevku stajala tek dva čovjeka? Konkretnije rečeno, Međunarodni festival malih scena u Rijeci osnovan je 1994. godine u trenutku kada je u Hrvatskoj buktio rat, a ta dva čovjeka koja su ga izmislila bili su glumac Nenad Šegvić i kazališni kritičar Dalibor Foretić. Nebo se tada smračilo nad čitavim južnoslavenskim prostorom ali nešto više svjetla, možda tek jedna zraka, probijala se ipak tada u Rijeci. Ili, drugačije rečeno, u tom gradu je tada bilo puno manje mržnje i puno više želje za životom da bi se ljudi od teatra s raznih strana uopće mogli okupiti. Dvojici osnivača pridružili su se odmah i drugi kulturni poslenici u Rijeci i s drugih strana i ti „udarnici prve petoljetke“, kako ih je nazvao jedan od selektora ovog festivala i voditelj okruglih stolova, Darko Lukić, postigli su začuđujuće veliki uspjeh, uz brižnu ali tada skromnu potporu grada Rijeke i uz veliki entuzijazam u vlastitim redovima. Na tom početku početaka, usred rata, kada je trebalo sačuvati glavu od zalutalih metaka a ne osnivati festival, Nenad Šegvić, kaže legenda, izašao je pred malu grupu svojih suradnika i mirno rekao: „Stvar je vrlo jednostavna – mi kao festival u ovom trenutku nemamo ništa.“ Prisjećajući se pak toga vremena Darko Lukić je za potrebe ovoga teksta napisao: „Tih prvih godina, međutim, festival je imao jednu stvar koju vrlo često nemaju goleme i moćne ustanove – imao je oduševljene, iskreno zainteresirane, spremne i dobronamjerne ljude. Oni su, kao jedna velika skupina prijatelja okupljenih na nekom slavlju, spontano stvarali festival slaveći ta svoja okupljanja oko kazališta.“ Ili, rečeno nešto dramatičnije, u povijesnom kontekstu te ratne 1994. godine, festival je osnovan „da bismo ostali normalni u vrijeme ludila“, kako je govorio Šegvić. Danas više nema jednog od osnivača Dalibora Foretića; njegovo posljednje javljanje iz bolesničke postelje dogodilo se audio- vezom na okruglom stolu 2001. godine; nema više ni vjernog pratioca festivala, teoretičara Darka Gašparovića, a nema ni sijaset glumaca s raznih meridijana koji su dobivali pljesak na otvorenoj sceni. Ako bi se pažljivo brojalo, s ex-jugoslavenskog prostora u posljednjih desetak godina otišlo je više od 20 glumaca koji su gostovali na malim scenama u Rijeci a mi ćemo spomenuti samo dvojicu čiji je nedavni odlazak doslovce zatresao čitavu kazališnu scenu ovih prostora: Jerneja Šugmana iz Ljubljane i Nebojšu Glogovca iz Beograda.

Istina je da je kazališni festival u Rijeci uvijek kuburio s financijama; i kada ih je bilo, bilo ih je tek dovoljno, a vrlo često ih nije bilo ni dovoljno. Priča o potrebnim novcima za organizaciju riječkog festivala nije tek anegdota o tome kako je ovaj festival na mađioničarski način uspijevao svladati sve ove godine mnoge financijske prepreke (iako je to zaista činio na nemogući način), niti je to priča o mnogim opasnostima koje su neprestano prijetile, čak i da ugase ovaj festival – nego je to istinska saga o posvećenom samoprijegoru i dubokoj ljudskoj skromnosti nekolicine zanesenjaka, Nenada Šegvića i drugova, izrasloj iz filozofije privrženosti teatru i ljudima oko njega. Iz te skromnosti su se birale predstave, iz nje je izvirao osjećaj lišen napuhanosti i egocentrizma i ta skromnost je hranila misao koja je neprestano strujala ovim festivalom a to je da on nije sam sebi spomenik, nego da je tu zato da usreći druge: riječku publiku, njihove goste i umjetnost samu. Bez takvog zrnca topline i altruizma Međunarodni festival malih scena sigurno ne bi bio ono što jest. Taj unutarnji rast festivala, koji je snagu zadobivao u ljubavima prema muzama teatra i u nagnutosti nad nedaćama života ratne i poratne Hrvatske, rezultirao je njegovim pojavnim karakteristikama i malim specifičnostima, kao nigdje drugdje, koje su izazivale priznanje kod drugih i ponos u vlastitom srcu. Na ovom festivalu na primjer nikada nije bilo velikih prijema i pompoznog slikanja i na njemu je uvijek  bilo prvorazrednih glumaca i redatelja, ali se ni od čega nije stvarao nepotrebni glamur i nikoga se nije tretiralo zvijezdom.

A zvijezde su ipak dolazile: od uglednog  Jovana Ćirilova s BITEF-a, Mire Stupice i Milene Dravić preko Relje Bašića i Pere Kvrgića, Mani Gotovac i Ljubice Jović, Helene Buljan i Gige Gračan, Mete Hočevar i Zoje Odak do Jasena Boke i mnogih drugih. Ili kako je u prilog obilježavanja 25 obljetnice festivala napisao riječki dramaturg Matko Botić i višegodišnji voditelj festivalskog okruglog stola: „Male scene okupljale su, i još uvijek okupljaju, prvu ligu europskog teatra, i ti bjelosvjetski koršunovasi i hermanisi svakoga su svibnja dolazili na festival u potpunosti lišenom glamura i kiča, crvenih tepiha i društvenih kronika u prime timeu da bi igrali za publiku čiji se sastav nije bitno mijenjao od prvih, ratnih izdanja festivala.“ Također,  koliko nas sjećanje služi, na ovom festivalu nikada nije bilo skandala, govorkanja, „kuhinja“ i tračeva, ali je bilo živo; bilo je buke i svađa na okruglim stolovima i koplja su se itekako lomila oko toga da li nešto vrijedi ili ne. Selektori festivala u raznim fazama i umjetnički direktor Nenad Šegvić nisu se koncepcijski slagali baš uvijek i u svemu, ali u toj velikoj ljubavi punoj brige i napetosti netko od njih je imao pravo i da ponekad bude lud a netko da se kao pijan plota drži svoje istine. Historija teatra je historija tih plemenitih luđaka koji u letećim mašinama tako začudno zuje iznad naših glava. Na ovom festivalu je uvijek bilo puno dragih prijatelja ali malo uzvanika i ta narodna skromnost i republikanska otvorenost prema svima, dala je ovom festivalu neprocjenjivu vrijednost. Za riječki festival je važno i da je sistemom spojenih posuda bio priljubljen uz jednako renomirani HKD teatar, svojevrsni riječki teatro picollo pod vodstvom također Nenada Šegvića. Osnovan godinu dana prije, HKD teatar je festivalu davao logističku i organizacijsku podršku, ali je po svom razumijevanju teatarske filozofije bio neka vrsta riječkog festivala u malom. Predstave redatelja Larija Zappije „Tko se boji Wirginije Wolf?“, „U očekivanju Godota“, „Garderobijer“, „Ćelava pjevačica“ i druge, davale su na određeni način intonaciju i začin festivalu; na njega trebaju dolaziti predstave koje će na dominantan način istaknuti artizam glumca, moraju se baviti temom relevantnom za sve nas i moraju se igrati na metar udaljenosti od publike. Tako je nastao spoj koji drugi festivali često ne uspijevaju: poetika i dometi domaćih predstava prožimali su se s onima koje su dolazile iz bijeloga svijeta, na način da je to bilo potpuno normalno. Tako bi se jedne večeri gledala predstave proslavljenog Bele Pintera ili Slobodana Unkovskog, a druge, predstave naših redatelja u nastajanju – Saše Anočića i Renea Medvešeka i ta bi činjenica samo još više dodavala na uzbuđenju i žamoru u uvijek punom festivalskom atriju Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku.

Sve ono što se u ovih 25 godina na riječkome festivalu događalo; svi ti glumci, predstave i publika svakako spadaju u nostalgična sjećanja na prošlost, ali ta gomila memorabilija  prvenstveno predstavlja neuništivi kulturni kapital, kako grada Rijeke, tako i kazališne umjetnosti u Hrvatskoj općenito. Činjenicu da ovaj festival postoji već 25 godina treba gledati i cijeniti kao intelektualno dobro koje je obogatilo naše živote; ono je jako puno značilo ljudima koji se bave teatrom a svakako i publici koja bi bez riječkih malih scena negdje u životu sigurno ostala prikraćena. „Preselila sam se u Rijeku radi ovog festivala“, rekla je tihim glasom jedna gospođa na nekom od festivalskih okruglih stolova prije više godina. Ontološki rečeno, nikada ne možemo znati apsolutnu vrijednost i značaj nečeg tako lelujavog kao što je umjetnost – može je biti, ali i ne mora, kao što je govorio Čapek. U ratovima često požari gutaju čitave stoljetne biblioteke, rastjeruju se i ubijaju umjetnici i zatvaraju kazališta i galerije, ali – štogod da se dogodi – ono što gotovo rukom možemo opipati jest vrijednost konkretnog i jedinstvenog umjetničkog događaja i plemenitog nagnuća: to riječki festival radi ovdje i sada već 25 godina.

Drugačije gledano, riječki kazališni festival je s tom nakupinom odličnih predstava u dugom nizu i neka vrsta visoke škole modernog kazališta, pa za svakoga tko bi želio uroniti u njegov repertoar, ti naslovi, redatelji, glumci i kazališne kuće, značajan su putokaz stilova, amblemskih predstava, načina igre, karakteristika velikih glumaca, poetike i umjetničkog angažmana. Riječki festival je često djelovao i kao tzv. antibiotik širokog spektra u najboljem smislu; na festivalskoj pozornici na Sušaku mogli ste vidjeti modernizam na primjer slovenske scene („Glej“, Slovensko mladinsko gledališče, Drama, SNG Maribor) ali i najbolju glumu blisku klasici (Jugoslovensko dramsko pozorište, Narodno pozorište Beograd, Atelje 212, HNK Zagreb), potom prve uzlete malih i nezavisnih kazališta („Exit“, „Kufer“, Teatar &TD), performanse različitih fela ali i orijaške predstave svjetski poznatih redatelja (Ljubimov, Pippo Delbono, Arpad Schilling i drugi). Festival je otkrivao pojedine autore i kod nas i u svijetu, igrao je predstave koncepcijski namjerno u različitim prostorima (Filodrammatica, Hartera, HNK Ivana pl. Zajca Rijeka) i svake godine je festivalsku sezonu posvećivao različitoj problemskoj temi. On je bio intiman i romantičan, socijalno trpak i bolan, ali i politički drzak i neobuzdan. Njegovi već godinama jedinstveni okrugli stolovi, koje tako predano vodi teatrologinja Tajana Gašparović, s grozdovima publike u festivalskom atriju i danas bi mogli služiti kao primjer modela uspješne komunikacije i dijaloga na koji su svi pozvani. U gomili obične publike i kazališnih stručnjaka, prihvaćana su bila jednako i pitanja studenata, oduševljenje starijih gledalaca, kirurški rezovi teoretičara kazališta Darka Gašparovića, uravnoteženi zaključci članova žirija ,ali i česti komentari likovne umjetnice, neizbježne gospođe Nede Šimić Božinović. O toj razbarušenoj riječkoj publici govori i već spomenuti Matko Botić: „Kad bih morao izdvojiti jednu asocijaciju koju povezujem s Malim scenama, bila bi to upravo slika ulaza u dvoranu, neposredno prije početka predstave. Natiskani u skromnom foyeru Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku, na ulaz u salu čekaju riječki sveučilišni profesori, pisci, glumci, novinari, umirovljenici i studenti, konceptualni umjetnici i luđaci, moja majka, možda čak i moj otac, i ja. Međunarodni festival malih scena nikad nije imao elitistički koncept, niti je mijenjao zastave u promjenama političkih okolnosti, a najbolje ga se može opisati istražujući mu uzajamnu ljubav s publikom koja ga posjećuje, u rijetko uspjelom spoju lokalnog i globalnog. Male scene su, prije svega, festival vlastite publike i to je njihova najveća vrijednost, ali i zalog za budućnost.“

Riječki festival malih scena ove godine uplovljava u svoju sretnu luku 25 godišnjeg postojanja. Svima koji su nesebično pomogli sve ove godine u radu ovog festivala čestitamo od srca ovaj rođendan a njegovom osnivaču i umjetničkom voditelju, koji i dalje uspravno stoji na festivalskom pramcu, Nenadu Šegviću ( ✝ 2021.) , uzvikujemo i dalje: Dobro more, kapetane!

Bojan Munjin