Nulti glumac

Izložba kazališnih plakata grafičkog dizajnera Vanje Cuculića

Kazališni plakat grafičkog dizajnera Vanje Cuculića nulti je glumac predstave; nevidljiv u podjeli, no poput glumca koji govori prolog izlazi pred javnost prije svih ostalih. Njegovu izlasku pred publiku prethodi proces čitanja dramskoga teksta i osmišljavanje, odnosno njegova interpretacija. Osobnost doživljenog pritom je polazište za autorski pristup, za karakternu podlogu izgrađenog stava iz kojeg će proizaći vrijednost i intenzitet same interpretacije.

Gradnja plakata u svemu se navedenom poklapa s gradnjom lika u predstavi, pritom plakat ne izlazi iz svojih dviju zadanih dimenzija.
Iako govorimo o vizualnom mediju, koji se temeljno ne izražava ni glasom, ni zvukom ni pokretom, dramaturgija Cuculićeva plakata uvijek je auditivna, glasna. On, poput prologa začinje priču, odašilje preliminarnu poruku, daje naslutiti sadržaj koji predstava tek treba uprizoriti.

U vizualizaciji toga sadržaja uobičajeni su elementi izražavanja tipografija i ilustracija. Tipografski dio u pravilu odgovara na informativna pitanja: Tko, Što, Gdje i Kada, dok je ilustracija ono što nas kao promatrače/gledatelje uvodi u igru.

Ilustracija je najčešće montirana od fotografije, slike ili crteža na jednobojnoj podlozi. Novonastali hibrid dijelova ljudsko-animalno-predmetnog svijeta osmišljen je tako što sublimira sadržaj dramskoga teksta u vizualnu poruku. Ta misaona tvorevina Cuculićeve mašte i logike često je na prvi pogled nevidljiva. I ostala bi tako skrivena u naizgled jednostavnim likovnim elementima da nema tu moć angažiranja promatrača. Upravo je ta osobina slojevite čitljivosti ono što Cuculićev izraz čini autorski prepoznatljivim.

Jednakim pristupom Cuculić traži vizualna rješenja za poznate dramske klasike, (San ljetne noći, Tartuffe, Dundo Maroje, Život je san…), kao i za tekstove koji su noviji i nepoznati široj publici. I onda kad ne poznajemo sadržaj uprizorene drame, Cuculić nam nudi tematsku podlogu i precizno ju artikulira u jasnu vizualnu poruku. Tako, primjerice, plakat za predstavu 4. sestra (DK Gavella), koji žuto obojeni čekić na crvenoj podlozi križa s detaljem McDonaldsovog loga, takvom asocijativnom simbolikom komunističkog i kapitalističkog znakovlja, daje naslutiti dramaturšku okosnicu u konfliktu vrijednosti tranzicijskoga društva.

Na plakatu predstave Draga Elena Sergejevna (ZKM) na sličan način spojeni motiv drvene babuške s kartonskom čašom Coca- cole najavljuje sučeljavanje svijeta tradicijskih vrijednosti sa suvremenim svijetom konzumerizma.

Plakat predstave Lom (DK Gavella) navodi promatrača na dvostrano čitanje poruke, s pogledom iz dviju perspektiva. I ne znajući da se u predstavi radi o mračnim temama suvremenog života, tek obrnuta perspektiva gledanja plakata otkriva zastrašujuću opasnost skrivenu iza svečanog crnog odijela i leptir mašne vidljive tek površnim pogledom. A to nije jedini primjer da ono "nevidljivo" percipiramo tek naknadno.

Još jedan u nizu primjera ove dijaloške igre između autora i promatrača je plakat predstave Odisej (Teatar Ulysses); proces od razine gledanja do razine viđenja uvjetovan je prepoznavanjem sadržaja, odnosno oblika otoka koji (p)lutaju suncem okupanom pučinom. Aktivno učešće promatrača bitan je preduvjet za razumijevanje Cuculićeve poruke. Pritom nas on svojom intrigantnošću dodatno motivira da od promatrača plakata postanemo i gledateljem cijele predstave. I u tom je trenutku nulti glumac predstave odradio svoju ulogu.

Kao promatračima/gledateljima njegova interpretacija nam se može, a i ne mora svidjeti, baš kao što se s pojedinim ulogama u drami možemo identificirati, a s nekima ne. No, nije li upravo kazalište taj nesagledivo široki i uvijek otvoreni poligon za interpretacije pojedinačnih uloga u životnim situacijama?
Jolanda Todorović