Žiri i nagrade

Nagrade 19. MFMS-a:

Stručni žiri 19. Međunarodnog festivala malih scena Rijeka u sastavu:

donio je slijedeće odluke o festivalskim nagradama:

OBRAZLOŽENJA NAGRADA 19. MEĐUNARODNOG FESTIVALA MALIH SCENA U RIJECI 3. – 9. V. 2012.

1. Moj sin samo malo sporije hoda autora Ivora Martinića i redatelja Janusza Kice izuzetno je scensko djelo u kojem su svi segmenti sjedinjeni u jedinstveni redateljski, glumački i vizualni izričaj čime je ostvarena dinamična, uzbudljiva, homogena i emotivno nabijena predstava koja na izravan način, kapilarno upisan u snažan Martinićev tekst, kroz kompleksne odnose u disfunkcionalnoj obitelji potresno progovara i o razornim pojavama u suvremenom hrvatskom društvu.

2. Boris Liješević u predstavi Elijahova stolica složenim je i inovativnim redateljskim postupcima za pamćenje te preciznim radom s izuzetnim ansamblom JDP-a iznio izniman scenski doživljaj prepun emocija i snažnih introspektivnih tumačenja slojevitog romana Igora Štiksa otvarajući neke nove horizonte suvremene kazališne režije.

3. Jernej Šugman svojom je maestralno odigranom ulogom Punice u predstavi Kad sam bio mrtav pomaknuo granice mogućeg u scenskoj suigri i interpretaciji u komedijskom žanru, pruživši publici danas tako rijetko moguć smijeh oslobađanja i nade u kazalište kao mjesta slobode, istine i pravog umjetničkog užitka.

4. Svetozar Cvetković u ulozi Richarda Richtera u predstavi Elijahova stolica iznio je brojnim, mahom unutrašnjim glumačkim sredstvima, kako slojeviti središnji lik romana, tako i središnju potku romana Igora Štiksa da svaka potraga za svojim Ja nužno vodi do tragedije. Njegovi se glumački postupci lišeni svake izvanjskosti i patetike mogu nazvati jednostavno – čudom glumačke interpretacije.

5. Hana Selimović u predstavi Otac na službenom putu igra od početka do kraja predstave ulogu Majke, Sene Zolj neviđenim glumačkim nabojem i zrelošću iskusne glumice iznoseći minucioznim sredstvima pred publiku veliku težinu tragedije, i to ne samo svoje osobne i obiteljske, već i tragiku vremena i prostora o kojem govore Sidranov predložak i strogi stilski imperativ Frljićeva redateljskog postupka.

6. Ksenija Marinković svojom ulogom Mie u predstavi Moj sin samo malo sporije hoda pomiče granice glumačkog umijeća prema rijetko viđenom prostoru u kojem je publici ponudila brojne potresne prostore emocija osobe slomljene od nevjerojatne količine nerješivih temeljnih životnih pitanja. U njezinoj se kreaciji također snažno ogleda i cjelovit dramaturški te redateljsko-glumački stil ove iznimne predstave.

7. Maja Izetbegović u ulozi Alme Filipović u predstavi Elijahova stolica lirskom je zaigranošću plastično ocrtala ne samo tragediju svoga lika, već i onu cijele generacije mladih ljudi iz ratom okupiranog Sarajeva donijevši na scenu vitalnost i zanos glume koji najpotresnije moguće ilustriraju univerzalnu tragičnost toga usuda.

8. Doris Šarić Kukuljica svoj je lik Ane u predstavi Moj sin samo malo sporije hoda kreirala kao neodoljiv kontrapunkt ostalima na sceni sastavljajući raskošni puzzle od niza groteskno-komedijskih postupaka i šireći pritom granice svog dobro poznatog repertoara maestralnih glumačkih uloga.

9. Darko Lukić slojevitom je romanu Elijahova stolica Igora Štiksa udahnuo, pomoću cijelog spektra suvremenih dramaturških intervencija, bogat scenski život te tako vještim scenoslijedom bez patetike omogućio svima ostalima da u predstavi maksimalno razviju svoje bogate prostore kreacije.

10. Scenografija Slavice Radović u predstavi Moj sin samo malo sporije hoda svojom je velikom dramaturškom i vizualnom snagom otvorila redateljske i glumačke prostore koji su omogućili da se dodatno prodube teška pitanja koja postavlja ovaj snažni Martinićev tekst.

11. Kostimografkinja Doris Kristić u predstavi Moj sin samo malo sporije hoda istančanim je kostimografskim stilom istaknula brojna karakterno-psihološka određenja svakog lika ponaosob pri čemu je zajedno sa scenografijom postignut rijedak vizualni doživljaj i snažan i sugestivan dojam cjeline.

12. Glazba Irena Popović u predstavi Otac na službenom putu nije samo snažna ilustracija vremena i njegove dominantne glazbeno-ideološke pratnje već i nemjerljiv dramaturški doprinos snažnom Frljićevu redateljskom odnosu prema Sidranovu predlošku i iznimnoj kazališnoj formi koja se njeguje u cijeloj predstavi.

13. Predstava Mrzim istinu na konceptualno promišljen način progovara o svemoći kazališne istine te impresionira iskrenošću i glumačkom strašću svih sudionika čije zajedništvo daje predstavi dominantno teatralni naboj, otvorenost, humor i širinu. Istovremeno je vrlo važno istaknuti da njihova sugestivna suigra za cijelo vrijeme trajanja predstave komunicira s gledateljstvom na širem planu emotivnosti što se u kazalištu obično naziva čudom.