Akutagawa: ŽIVOT LUDE

Ryunosuke Akutagawa je pocetkom 20. stoljeca smatran najvecim i najucenijim japanskim piscem. No, autor prica U lugu i Rashomon, koje su doživjele maestralnu ekranizaciju u filmu svjetski poznatoga Akire Kurosawe, ostao je gotovo nepoznat široj javnosti.
Njegova briljantna ostavština broji stotinjak prica, eseja i kritika. Price, nazivane "pocakljenim minijaturama”, mahom su nadahnute japanskom predajom i tradicijom, no i kineskim te europskim klasicima.
Život lude (1927.) je autobiografski skup reminiscencija, opservacija i ideja o covjeku koji se oprašta sa životom. Sastoji se od pedeset i jednoga dijela - od osobnih anegdota do nezavršenih skica i opažanja. Pisan u trecem licu, Život lude nudi bestjelesan pogled na vlastiti život. Samrtne misli pojavljuju se opetovano, u brojnim varijacijama. Autor se suocava sa svojom unutrašnjom borbom, ali je nemocan da izbjegne neizbježno.
Iz programa predstave

Spoj hrabrosti i ljepote

Život lude predstavlja ljekovit odmak od teških tema svakidašnjice, koje lice teatra, u nas i u svijetu, cesto cine turobnim i mracnim. Doiashvilijev stroj za maštu, koji se temelji na igri svjetla, scenografiji i kostimografiji, suvremeno kazalište vraca fantaziji, što je dobro za kazalište i za one koji u njega zalaze. Da li ova bajka ima ikakvog utjecaja na stvarnost? Redatelj Doiashvili o tome kaže:" Volio bih da ova predstava kod ljudi stvori nadu da ce sutra biti bolje nego danas. Da bi to bilo moguce treba vjerovati u cuda." Ako se ovim mislima pogleda u zjenicu oka, onda se vidi da one žele spojiti hrabrost i ljepotu. Pisac Akutagawa žrtvovao je život radi takve ljepote.
Bojan Munjin, Novosti

Treba vjerovati u cuda

U trenutku u kojem živimo, kada se cini da nas samo cudo može spasiti, dobili smo predstavu koja nije društveno angažirana, ali pruža utjehu Ljepotom i potice fine mehanizme koji nas navode da prepoznajemo Dobro...
Rijec je o produkciji izuzetne estetike, a sjajan glumacki ansambl dao je maksimum, dobrim dijelom izašavši iz manire u kojoj smo ih navikli gledati... Poetska drama bez zrnca patetike postavljena je u crnoj, minimalisticki opremljenoj pozornici na kojoj se detalji isticu bjelinom (pisaci papir, knjige, kiša/snijeg/latice trešnjina cvijeta što padaju...). U prvom planu odvija se stvarnost, a odatle se pogled penje preko dvije stepenice u drugi plan u kojem se odvijaju prizori iz mašte. ... Nikakve carolije ne bi bilo da rijecki glumci nisu svoje uloge odigrali s velikim veseljem.
Tatjana Sandalj, Kulisa.eu