Post festum Međunarodnog festivala malih scena Rijeka, 2010.
Izbor iz press clippinga
Kad publika padne na tjeme
Sedamnaesti Međunarodni festival malih scena koji se upravo održao u Rijeci prvorazredna je kazališna smotra nastala u kombinaciji mediteranske opuštenosti, provokativnog kazališta evropskog rukopisa i publike koja u grozdovima čeka svoje glumce. Ovaj festival osnovao je riječki glumac Nenad Šegvić u najgora ratna vremena kada mu je, kako kaže, bilo dosta beskrvnih predstava na pozornici i nacionalističke histerije u životu. Od početka je birao dobre teatra, od litve i Makedonije…, a Rijeka se pokazala bogomdanim gradom, u okruženju sveopćeg ludila, koja nikome na festivalu nije brojala krvna zrnca…
Na riječkome festivalu nikad nije bilo tek dobro upakiranih predstava i relaksirajućeg bijega od stvarnosti. Propitivali su se društveni fenomeni, kako je već koji dolazio na red i smjenjivali su se redatelji eruptivne energije i šokantnog rukopisa, od Arpada Schillinga do Pipa Delbona i od Alvisa Hermanisa do Olivera Frljića.Zato je riječko kazališno okupljanje oko malih scena…preraslo u prvorazrednu destinaciju evropskoga ranga.
Tema ovogodišnjeg festivala tako nosi naziv "Trauma", što malo drugačije gledano znači da je program bio respektabilan unatoč krizi i besparici. Od intimnih lomova do društvenih potresa, baš svaka predstava na festivalu u Rijeci bavila se konzekvencama jednog doba koje je izgubilo vezu sa samim sobom…
Šlag ovogodišnjeg festivala bio je Macbeth dramskog kazališta iz Gruzije i on sigurno predstavlja jednu od pet najboljih predstava koje sam gledao u posljednje vrijeme. Kad je u pitanju Shakespeare odmah se pomišlja na tešku dramu u arhaičnim stihovima: ne, sve je to u gruzijskoj izvedbi odletjelo u zrak. Nekoliko klupa na sceni kao klackalica vlasti i smrti, ingeniozna igra svjetlosti da bi sepokazalo da je "život sjen što luta i bajka koju priča idiot priča a ne znači ništa" i glumcikao nacereni kabaret majstori jednog dance macabra, kako već danas izgledaju i život i politika. Politički, ovakav Macbeth kao da je izmišljen u Gruziji, u kojoj "nijedan vladar nije dobar", kako kaže redatelj David Doiashvili a estetski, ova nas je predstava ponovno vratila teatru kao prostoru beskrajne magije koja nas uzima bez ostatka. Dug je to bio aplauz : kratko rečeno, pali smo na tjeme!
Festival malih scena u Rijeci opravdao je svoj naziv i svoju poetiku: gledamo male predstave kao kutijice, energetskog naboja i različitog prosedes, od klasičnih komada do postdramskog teatra.
Kazališno, ovo je festival glumaca koji igraju na metar od publike, društveno, ovo je scensko razmatranje najbolnijih tema koje potresaju današnjeg čovjeka.
Bojan Munjin, Novosti
Apsolutna superiornost gruzijskog Macbetha
Središnja tema ovogodišnjeg festivala bila je trauma kao oznaka našeg vremena. U konkurenciji deset predstava apsolutno dominantna bila je jedina predstava izvan regije – gruzijski Macbeth…
Sedamnaesti festival pamtit će se po nizu kvalitetnih glumačkih kreacija, što je možda najveća vrijednost ovog festivala.
Kim Cuculić, Novi list
MAcbeth : Spektakl okrutnosti vlasti
Mladi gruzijski redatelj DavidDoiashvili na riječkom je festivalu u potpunosti opravdao epitet redateljske zvijezde u dolasku oduševivši publiku sjajnim Macbethom V. Abashidze Music & Drama State Theatre iz Tbilisija.
Takvog, pomaknutog Macbetha Doiashvili je pretočio u spektakl prepun scenskih metafora, vizualne raskoši koja se poigravala mrakom kao bitnom stavkom djela, odličnih simboličnih rješenja s dodatkom lirskih scena koje su se kretale od karakterizacijskih do tek estetskih…
Spektakularna predstava Macbeth redateljske, scenske i glumačke raskoši, vizualnog i zvučnog bogatstva te začudnog stapanja realističnog i magijskog, bučna je kritika vlasti kao apriorno zle i krvave, kako po rukama, tako i pod kožom.
Igor Tretinjak, www.tportal.hr
Gruzijski Macbeth kao love story
Neprijeporni vrhunac Fesrtivala bila je izvedba Macbetha V. Abashidze Music & Drama State Theatre iz Tbilisija u režiji i scenografiji Davida Doiashvilija. Gruzijski umjetnik čita Shakespeareovu mračnu i krvavu tragediju kao ljubavnu priču, a postavlja ju kao spektakularnu inscenaciju života kojim upravljaju mistične sile utjelovljene u trima vješticama. Poput demiurga pokreće moćan kazališni stroj s težištem na mnoštvu vizualnih i auditivnih scenskih atrakcija koje udružene s izvrsnim glumačkim ansamblom prenose u gledalište jak i dojmljiv doživljaj…
Bez obzira na upitnost prekodiranja značenja na planu karaktera, gruzijska je predstava primjer visoko estetizirane i u svim segmentima perfektno izvedenoga kazališnog čina, a ime redatelja Davida Doiashvilija valja upamtiti kao jednog iz mlade garde kojoj zasigurno predstoji uspon u vrh europske kazališne produkcije.
Darko Gašparović, Vijenac
