Hrvatski kulturni dom na Sušaku - 3. 5. u 19.30 h
Narodno pozorište Beograd, Srbija
M. Selimović: DERVIŠ I SMRT
Po dramatizaciji Borislava Mihajlovića Mihiza
Režija i adaptacija: Egon Savin,
Dramaturg Branislava Ilić,
Ideja prostora Egon Savin,
Kostimograf Jelena Stokuća,
Skladatelj Zoran Hristić,
Dekor Milan Marković,
Slikarski radovi Srđan Pušeljić, Ilija Krković,
Dizajn zvuka Zoran Jerković,
Dizajn svjetla Miodrag Milivojević
Uloge: Ahmed Nurudin - Nikola Ristanovski, Jusuf (Mula Jusuf) - Nenad Stojmenović, Bjegunac- nepoznati - Aleksandar Đurica, Sudinica (Kadinica) - Nataša Ninković, Hasan Đelebđija - Ljubomir Bandović, Inspektor (Muselim) - Boris Pingović, Policajac (Uhoda) - Zoran Ćosić, Sudac (Kadija) - Slobodan Beštić, Sinanudin (Hadži Sinanudin) - Marko Nikolić, Tamničar - Nebojša Kundačina, Kara Zaim - Tanasije Uzunović, Pukovnik Osman (Miralaj Osman Beg) - Darko Tomović, Sekretar (Vezirov defterdar) - Miodrag Krivokapić, Mladić - Marko Janketić, Derviš - Igor Ilić, Derviš (plesač) - Željko Grozdanović, Derviši - Aleksandar Vukić, Slaven Radovanović i Miloš Obrenović, Stražari - Milan Šavija i Miloš Dmitrović
Premijera, 27. 12. 2008.
Književnik Meša Selimović je dva desetljeća nosio u sebi bol zbog gubitka brata, prije nego što ga je pretočio u priču o Ahmedu Nurudinu, dervišu koji iz svijeta dogmatskih načela ulazi u jedan promjenjiv, nepoznat svijet kako bi pokušao saznati istinu o uhapšenome bratu. Otkrivajući represivne metode kojom vlast funkcionira, Nurudin postepeno gubi samopoštovanje, a bol zbog gubitka brata zamjenjuju mržnja i želja za osvetom.
Radnja predstave je iz 18. st. premještena u pedesete godine prošlog stoljeća, u Sarajevo nakon Drugoga svjetskoga rata i novu državu. T. Batler kaže: Derviš, na najdubljoj razini, može predstavljati novi mit o sadašnjem životu. Prema ovome mitu, stalne borbe, ideološki razdori, nacionalizam i pomama za vlašću, uništili su strukturu čovječanstva do te mjere da ljudi više nemaju volje za životom, ni povjerenje u druge ljude. Čovjek kojim manipuliraju radi političkih ciljeva, osjeća u današnje vrijeme atrofiju prirodnih instinkata i izumiranje osnovnih ljudskih emocija.
Ne znamo da li bi Ahmed Nurudin u trenutku skepse posljednju rečenicu "Jer smrt je besmisao kao i život", izgovorio ili odšutio.
Branislava Ilić, iz programske knjižice
Dok govore, mi slutimo što je to o čemu oni šute. Ovakav režim izostavljanja, saopćavanje putem dobro komponiranih bjelina, odlikuje stil i način mišljenja Meše Selimovića.
Derviš je sam pred sobom krivac koji će možda postati heroj, izdajnik koji će se možda iskupiti, sudac koji sebi sudi i svjedoči, "duša koja sebe kori glasom" intimnim ali ne i privatnim, sa zanemarljivom mjerom samosažaljenja i intelektualne afektacije, glasom istančanim ali ne i beživotnim, sočno ali i suptilno, s lucidnošću ali i doživljenošću, suzdržljivo ali i s poletom i ponesenošću, gospodski ali ne i formalistički i suhoparno. Derviš i smrt je zrelo djelo, a snaga i uvjerljivost njene mudrosti ne počiva u filozofskoj jedinstvenosti Nurudinovih razmatranja, već u pjesničkoj valjanosti jezika, tona primjerenog "modusu bića" i njegovom životnom kontekstu.
Muharem Pervić