August Strindberg: MRTVAČKI PLES

Kazališni laboratorij Sfumato osnovali su 1989. ugledni bugarski redatelji i kazališni pedagozi, Margareta Mladenova i Ivan Dobčev. Njihova namjera bila je oduprijeti se konvencionalnom, mrtvačkom kazalištu, koje svoju misiju završava onoga trenutka kada predstava izađe pred publiku. Predstave s njihova repertoara plod su dugotrajnog, radioničkog procesa rada, u kojem se kroz istraživanje konkretnog teksta ili teme pokušava osvijestiti čin stvaranja, osloboditi zatomljene energetske i duhovne potencijale, te vratiti kazalište u sferu rituala, kao posrednika između kaotičnih iskustava i kozmičkih načela. Sfumato kroz svoje predstave često pokušava izreći neizrecivo, stoga svoj credo i opisuje kroz jednostavno sročenu rečenicu: Sfumato je tehnika slikanja zraka. Sa svojim projektima, u koje redovito uključuje umjetnike i izvođače mlađih naraštaja, Sfumato je gostovao na brojnim svjetskim festivalima, a riječka ga se publika posebno sjeća po Crnom runu, pobjedničkoj predstavi 8. Festivala malih scena. Kazalište Sfumato danas ima status državnog kazališta - laboratorija, a njegov stalni dom u širem središtu Sofije prerastao je u međunarodni centar za istraživanje, stvaranje i prezentaciju. Repertoarni segment kojeg svojim uratcima pokrivaju Mladenova i Dobčev prepoznatljiv je po inzistiranju na ciklusima povezanih predstava, kroz koje se temeljitije proučavaju pojedine teme, opusi ili umjetničke biografije. Predstava Mrtvački ples, dio je trodijelnog projekta U Damask, vezanog uz život i djelo švedskog pisca Augusta Strindberga. Napisana 1901., drama Mrtvački ples bizarna je slika odnosa između ostarjelog vojnog časnika i njegove žene, u čiju se otočku osamu, ispunjenu mržnjom, uključuje treća osoba. Margarita Mladenova je s troje izvrsnih glumaca pretvorila tu dramu u poetičnu scensku fresku, u kojoj se na opčaravajući način isprepliću elementi naturalističkog kazališta, oniričke fantazmagorije i teatra apsurda.

Općenite značajke Gospođice Julije i Mrtvačkog plesa: neromantični, srama lišeni pogled na Covjeka između Erosa i Tanatosa. Gospođica Julija: svođenje erotskog na odvratno i ponizno. Smrt kao izlaz. Ali još uvijek postoji ono: "Reci da me voliš!". Godinama poslije Mrtvački ples. -Možeš li voljeti ružno lice bližnjega svoga? (Dostojevski) -Ne mogu, to nadilazi moju snagu. (Strindberg) Ljubav je preodjevena u mržnju. Mržnju kao strast, kao oblik života, kao način ranjavanja. Smrt se ne približava, budući je već odavno došla, odavno je tu. Smrt kao život. Živa smrt. Pleše s nama. I mi plešemo s njom. Kao da su se ugasili svi životi, svi životi, svi životi... (Cehov), te su na Zemlji ostali samo njih troje: Edgar, Alice i Kurt. Zaraženi stom kužnom bolešću koju boravak u karanteni ne može priječiti. Zaraženi mržnjom... Od tuda do apsurdno-smiješnog i tragičnog, do Završetka igre (Beckett), samo je jedan korak...
Margarita Mladenova