Hrvatski kulturni dom na Sušaku – 10. 5. u 19.30 h
GDK Gavella, Zagreb, Hrvatska
William Shakespeare: SAN IVANJSKE NOĆI
Režija: Aleksandar Popovski, prijevod: Milan Bogdanović, prijevod redigirao: Josip Torbarina, dramaturgija: Dubravko Mihanović, scenografija: NUMEN, kostimografija: Jelena Proković, glazba: Kiril Džajkovski, koreografija: Daša Rashid, oblikovanje svjetla: Zdravko Stolnik, akrobatika: Christian Rene Peter i Iva Peter Dragan (Udruga Triko)
Igraju: Hrvoje Klobučar (Tezej), Ksenija Pajić (Hipolita), Janko Rakoš (Egej), Franjo Dijak (Lisandar), Sven Šestak (Demetrije), Bojana Gregorić Vejzović (Hermija), Nataša Janjić (Helena), Nenad Cvetko (Dunja), Ozren Grabarić (Vratilo), Janko Rakoš (Frula), Đorče Kukuljica (Gubac), Filip Šovagović (Gladnica), Ivan Đuričić (Spretko), Hrvoje Klobučar (Oberon), Ksenija Pajić (Titanija), Pero Kvrgić (Puk), Christian Rene Peter, Iva Dragan Peter i Jadranka Žinić Mijatović (vilenjak i vile)
Premijera: 21. 12. 2007.
Trajanje: 100 min.
Makedonski kazališni i filmski redatelj Aleksandar Popovski (Skoplje, 1969.), opisao je svoju postavu Sna ivanjske noći u Dramskom kazalištu Gavella kao "borbu za iluziju". Ključni scenografski element njegove predstave jest kazališni zastor u koji se kao u mrežu sna zapliću likovi iz obje dimenzije Shakespeareova komada. Predvodi ih vilenjak Puk koji, prema riječima Popovskog, "pokreće i gura dogačaje", budući "on zna tajnu – zna da je, i koliko je, važno sanjati". No Puk u ovoj predstavi prelazi dimenzije nje same; u njega su, naime, upisani i djelići čudesne glumačke biografije čovjeka koji mu je posudio svoje tjelesno obličje, 81-godišnje legende hrvatskog glumišta, Pere Kvrgića. "Kvrgićev je vilenjak istovremeno bistar poput šumskog izvora i višestoljetno umoran od nepodopština; dječje okretan i starački rastresen; tužan i neobuzdano zaigran", kaže kritičarka Novoga lista, Nataša Govedić. Drugi kritičari opisuju predstavu Aleksandra Popovskog kao "maštovitu, smiješnu i opscenu", kao "pop pristup" Shakespeareu, "posut s malo brehtijanskog čarobnog praha koji daje naslutiti kako je kazalište više od neobavezne igre".
Pitanja što danas znači ljubav, san, iluzija, ideologija... sve nas zanimaju, a San je sastavljen upravo od tih elemenata. On je u nekom smislu čak i radikalan, jer mi smo napustili "snivanje", ono je postalo "out". Snove danas nije lako pronaći na tržištu. Svijet mašte, mita,podsvjesnog... – za mene svijet ljepote – zastrt je zavjesom, iza koje rijetko zavirujemo... U ovoj predstavi nismo željeli do kraja odvojiti stvarnost i san – ona je čitava, možda, san jednog starog čovjeka, možda Puka, a možda glumca, Pere Kvrgića. Formu ove predstave vidim kao loptu. U kojoj je još jedna i još jedna lopta... San u snu u snu... Sve do završnog Pukovog monologa koji smo "posudili" od Prospera, jer Pero Kvrgić je zasigurno i Prospero, kao što su San ivanjske noći i Oluja na mjestima isti tekst...
Aleksandar Popovski
u intervjuu objavljenom u programskoj knjižici predstave
Premda naoko prigušena ritma, predstava je puna naboja koji eksplodira u polifoniji glumačke igre; u pogledima, u pauzama izmeču replika, u glazbi, u scenografiji, u spleenu koji obuzima cijelu pozornicu i pretače se u gledalište... Vrhunac bučenja je silazak Vratila u gledalište, gdje traži da mu se kaže je li sve što mu se dogodilo bio san. Odgovor, naravno, ne dobiva, jer san ima tisuće odgovora i nikad se ne zna jesmo li budni. Predstava završava tako da svi likovi nastavljaju život prije sna, s tim da im na licu ostaje nevjerica. Nisu sigurni da nastavljaju isti život, da ih san nije promijenio. U toj zapitanosti ulaze u drugi svijet, u labirint zavjesa koje se iz zastava preobražavaju čas u šumu, čas u prazninu, čas u mrak iz kojeg se opet može pojaviti neki novi san. Puk se na kraju predstave raspremi i opet legne u položaj iz kojega se na početku probudio. Sve je bio njegov san. Da li samo njegov?
Andrija Tunjić,
Vjesnik