Mirza Fehimović: ĆEIF

Sarajevski festival MESS i Beogradsko dramsko pozorište raspisali su prije dvije godine natječaj za suvremeni dramski tekst na bosanskom i srpskom jeziku koji "afirmira načelo otvorenog duha i koji je angažiran u potrebi za kritičkim preispitivanjem i mijenjanjem stvarnosti". Nagradu na natječaju dobio je bosanskohercegovački pisac Mirza Fehimović (Sarajevo, 1955.) za dramu Ćeif, naturalističku grotesku o poratnom Sarajevu i ponovnom susretu Sarajlija koji su ostali u svom gradu i onih koji su iz njega otišli. Nostalgija i zapitanost o razlozima zajedničke nesreće, strah od nerazumijevanja, međusobno predbacivanje, osjećaj krivice, ali i naslućena mogućnost oproštaja, isprepliću se u toj drami kroz male obiteljske i susjedske priče; kroz isprepletene sudbine nekoliko ljudi opterećenih različitim, ali podjednako bolnim ratnim i poratnim iskustvima. Praizvedbenu postavu Ćeifa, prikazanu na 47. MESS-u, potpisuje Egon Savin, redatelj čije su predstave već dva puta - 2005. (Nigdje nikog nemam E. Bonda) i 2007. (Odumiranje D. Spasojevića), s uspjehom gostovale na Međunarodnom festivalu malih scena.

Ćeif Mirze Fehimovića je drama fragmentarne strukture, čija se radnja odvija u Sarajevu 2001. godine, a glavni akteri su članovi dvije obitelji, od kojih se jedna vraća iz izbjeglištva u Engleskoj. Iz njihovog susreta rađa se niz sukoba i važnih pitanja: suočavanje s prošlošću, sjećanje na nasilje i ratna pustošenja, osjećanje krivice, zatim demistifikacija fabriciranih mitova o patriotizmu i herojstvu... Pisac ih postavlja lucidno, ponekad poetično, uz blagi humor koji malo rastapa sveprožimajuću tragičnost. Predstava redatelja Egona Savina je jednostavna, precizna, nepretenciozna, odmjerena... Glumci ograničenim sredstvima, uptilno, a vrlo ekspresivno, predstavljaju duboku tragičnost i patnju žrtava bespoštednih političkih sukoba, gdje su svi gubitnici, bez obzira na to da li su otišli ili ostali.... Predstavu... karakterizira i izražajna, pregnantna, uznemirujuća tišina koju ponekad prekidaju sablasni zvuci ulične buke, naglašavajući nepodnošljivost tog prividnog mira. U dubini, uglavnom goljenog prostora za igru nalazi se niz praznih stolica koje stalno... ukazuju na zastrašujuće odsustvo brojnih ljudi... Ta suptilnost u izrazu, odsustvo predvidljivosti i ilustrativnosti, a naglasak na metaforičnosti i asocijativnosti scenskih znakova, jesu osobenosti koje predstavu... čine umjetnički vrijednom, u njenoj slikovitoj analizi naše posttraumatske realnosti, gde su svi bespomoćno ukopani u nekom međuprostoru i međuvremenu... u kojem ne postoji život, već samo nekakav odbljesak života. Ali i desperatan i zadivljujući poriv da se ipak preživi.
Ana Tasić,
Politika