Hrvatski kulturni dom na Sušaku – 6. 5. u 18.00 h
Zagrebačko kazalište mladih, Zagreb, Hrvatska
Jon Fosse: NOĆ PJEVA PJESME SVOJE
Režija: Dino Mustafić, prijevod: Stephanie Jamnicky i/and Dora Maček, dramaturgija: Željka Udovičić, scenografija: Dragutin Broz, kostimografija: Doris Kristić, glazba: Frano Đurović, scenski pokret: Damir Klemenčić, oblikovanje svjetla: Aleksandar Cavlek, fotograf: Demirel Pašalić
Igraju: Nina Violić (Mlada žena), Frano Mašković (Mladi muškarac), Doris Šarić Kukuljica (Majka, Damir Šaban (Otac), Danijel Ljuboja (Basti)
Premijera: 15. 2. 2008. Trajanje: 90 min.
Svoju spisateljsku karijeru norveški je pisac Jon Fosse (Haugesund, 1959.), započeo postmodernističkim romanom Crveno, crno, objavljenim 1983., a do sredine 1990-ih, kada je debitirao kao dramski pisac, isticao se kao esejist, pjesnik i prozaist. U posljednjih desetak godina napisao je čak tridesetak drama, prepoznatljivih po svom škrtom, minimalističkom izričaju, kroz koji secira odnose u zatvorenim obiteljskim mikrosvjetovima. Kao presudni trenutak u Fosseovom proboju na svjetske pozornice obično se uzima Ostermeierova postava njegove drame Ime, premijerno izvedena 2000., u koprodukciji berlinske Schaubuhne i Salzburškog festivala. Od tada su Fosseove drame prevedene na preko četrdeset jezika, a godišnje se postave na stotinjak pozornica širom svijeta. Njihov autor u međuvremenu je dobio iz uglednih nagrada (norveška nagrada Ibsen, austrijska nagrada Nestroy i dr.), ali i askavu "titulu" novoga Ibsena, kojom su ga počastili njegovi sunarodnjaci.
Drama Noć pjeva pjesme svoje praizvedena je 1997, a prema njoj je 2004. njemački redatelj Romuald Karmaker snimio i igrani film. Njenu hrvatsku praizvedbu potpisuje Dino Mustafić, bosanskohercegovački redatelj, kazališni pedagog te obnovitelj i ravnatelj uglednog sarajevskog festivala MESS. Na riječkom festivalu Mustafić je 2006. gostovao s predstavom Kamernog teatra 55 iz Sarajeva, Helverova noć, koja je uz tri glumačke nagrade dobila i prvu nagradu publike.
U jednoj je sobi, jedne večeri dvoje ljudi osuđeno na užas zajedničke osamljenosti. On ne može izaći, ona ne može ostati. Povezuje ih isti intenzitet očajničkog nastojanja da prijeđu pragove vlastite promašenosti. I dok je on mjesecima ispisivao rečenice koje nitko nije želio čitati, ona je pronašla ljubavnika. Zagubljeni u pukotinama što nastaju u riječima i time ispražnjeni u jeziku koji im je oduzeo smisao te priskrbio fizičku patnju bivanja u dvoje, ona i on junaci su odsutne stvarnosti. One o kojoj svjedoče stupci novinskih crnih kronika. Za neke je Jon Fosse u drami Noć pjeva pjesme svoje ispisao studiju depresije, za druge je pomno predočio tragičnu banalnost svakodnevice. No, i za jedne i za druge on je u današnjem svijetu neproračunljivih rizika jedan od rijetkih pisaca koji uspijeva točno ocrtati rasute krajolike ljudske duše.
Iz teksta Dubravke Vrgoč
u programskoj knjižici predstave