Ivo Svetina: EDIP U KORINTU

Slovenski književnik Ivo Svetina (1948.) kaže kako je svoju dramu o Edipu počeo zamišljati potkraj 1960-ih, kada je u jednom rimskom kinu vidio Pasolinijev film Kralj Edip, u kojem Edip "nije zaboravljeni i u mit zaključani tragični junak", nego "živi u svijetu, utopije, snova i nada" tih "junačkih šezdesetih". Nadahnut Pasolinijevim filmom, Svetina je svog Edipa upisao u vrijeme kada se činilo da se tragični usud još može izbjeći. Njegova drama govori o Edipu prije Edipa, prije onih kobnih događaja kada je, ne znajući što čini, ubio svog oca i oženio se vlastitom majkom. Dvadesetak godina nakon nastanka drame, Svetininog Edip u Korintu, prvi je na scenu postavio Ivica Buljan, hrvatski redatelj koji je podjednaki dio svog opusa ostvario u Hrvatskoj i Sloveniji. Na prošlom Borštnikovom srečanju, središnjem slovenskom kazališnom festivalu, njegova je predstava dobila četiri nagrade: za predstavu u cjelini, te za režiju, glumu (M. Mandić) i najboljeg mladog glumca (A. Jovanović).

Kazalište je umjetnost prljavštine, njegova svrha je unerediti svijet, učiniti ga još prljavijim, neprepoznatljivijim nego što jest. To nije moguće učiniti ni na televiziji, ni na filmu. Kazalište je umjetnost upravo po tome što kroz nered prikazuje sustav svijeta. Svetinin Edip vodi u srce tog nereda. Ne samo na razini priče, iako je i to vrlo zanimljivi plan, no više me je zaintrigirao motiv zapitanosti o vlastitom bivanju u svijetu. To su najjednostavnija pitanja, koja su uvijek i najizazovnija: tko sam, odakle dolazim i kamo idem? A ovdje ih sebi postavlja neki junak, koji još nije tragičan i stoga je, dakako, lijep ... to je adolescentska, lascivna ljepota bez refleksije...
Ivica Buljan
u intervjuu objavljenom u programskoj knjižici predstave

Svetininoj, uzvišenom versifikacijom ispisanoj poetskoj drami… redatelj Ivica Buljan pristupa bez strahopoštovanja, suvereno i promišljeno, prilično sažimajući zamršenu priču, čije pojedine dijelove, poglavito one zborske, pretvara u songove. Ono što ostaje od junakova tragičnoj pokušaja da pobjegne zacrtanoj sudbini, karneval je na balkanski način, uveden i osmišljen već u uvodnoj sceni žrtvovanja, te potom kao crvena nit provučen kroz cijelu predstavu. Preseljenje na izvanpovijesni Balkan, s njegovim divljim i nekontroliranim strastima, uspješno podupiru snažna i ubojita glazba Mitje Vrhovnika Smrekara, koja se izvodi uživo, duhovita i mjestimično parodijski intonirana koreografija Tanje Zgonc, te kostimografija Ane Savić Gecan koja djeluje kao da je izašla iz Kusturičinih filmova. Predstava inzistira na dionizijskom, silovitom, divljem, a prije svega na radikalnoj, sveprisutnoj erotiziranosti...
Matej Bogataj,
Radio Slovenija

Presudno za ovu predstavu je to što ona živi kao zbir različitih umjetničkih poticaja i stvaralačkih energija... pri čemu se u podjednakoj mjeri služi specifično kazališnim pristupima i postupcima kao i poticajima iz drugih područja umjetničkog djelovanja i stvaranja – spomenimo samo prostornu in(ter)venciju hrvatskoga umjetnika Ivana Kožarića te "zbor" Katje i Barbare Levstik i Ditke Haber I... Rezultat je živa, hrabra, svježa predstava kakvih kod nas jamačno nedostaje.
Petra Pogorevc,
Dnevnik