Pippo Delbono: OVA DIVLJA TAMA

Predstave talijanskog glumca i redatelja Pippa Delbona (Varazze, 1959.), u kojima teatrolozi prepoznaju različite i naoko teško spojive utjecaje (primjerice, Dantea i Pasolinija, Artauda i Fellinija), neprekidno obilaze kazališta i festivale širom svijeta, a u Italiji i Francuskoj imaju gotovo kultni status. Izgrađujući svoj kazališni stil na zasadama antropoloških iskustava Barbinog teatra (posredstvom Iben Nagel Rasmussen) i plesnog izraza Pine Bausch, Delbono se kao redatelj prvi put istaknuo 1987. kada je sa svojim stalnim suradnikom, argentinskim glumcem Pepeom Robledom, stvorio predstavu Il tempo degli assasini. Uslijedio je niz projekata s glumcima i plesačima različitih umjetničkih svjetonazora, a prijelomni trenutak Delbonove karijere događa se 1997. kada postavlja predstavu Barboni u kojoj, uz sudjelovanje beskućnika, uličnih zabavljača i hendikepiranih osoba, istražuje granice između života i umjetnosti. Od tog trenutka sraz životne istine i kazališne iluzije postaje osnovni postulat Delbonovog kazališta. Skupini umjetnika koja je do tada djelovala u njegovoj skupini pridružuje se i ansambl iz Barbona, te nastaje niz uzbudljivih predstava (Guerra, Il Silenzio, Gente di plastica, Urlo), koje Delbona promoviraju u jednu od najoriginalnijih autorskih osobnosti u suvremenom europskom kazalištu.

Osnovni okvir najnovijoj Delbonovoj predstavi, Questo buio feroce (Ovaj divlji mrak), dala je istoimena knjiga (This Wild Darkness) američkog pisca Harolda Brodkeyja (1930.- 1996.), u kojoj je opisana njegova borba s AIDS-om. Talijanski prijevod Brodkeyjeve knjige Delbono je, kako kaže, pronašao sasvim slučajno, "na polici jedne male knjižare, u jednoj zemlji bez knjiga", pronašavši u njoj "svoje putovanje, svoju povijest", ali i svojevrsni otpor prema zapadnjačkom shvaćanju smrti, povezanom s osjećajem straha, boli i gubitka. U svojoj potrazi za svjetlom na kraju tunela Delbono se nadahnjuje i djelima drugih umjetnika – primjerice, poezijom Emily Dickinson, slikama Caravaggia, Botera i Fride Kahlo, Pasolinijevim 26 filmom Salò, stvarajući snažno scensko djelo koje su kritičari opisali kao "funebralnu baladu" i "karnevalizaciju bolesti", što je čak i "vremešne gospođe, zaljubljene u Goldonija i Pirandella, Shakespearea i Molierea", natjerala da joj "plješću s navijačkom strašću i zanosom djevojaka na rock koncertima".

Jedan od rijetkih autora u suvremenom kazalištu koji su u stanju iskazati jake osjećaje... je Pippo Delbono, a njegova posljednja predstava, Ova divlja tama, nije izuzetak: riječ je o pravom i istinskom udarcu u stomak, a finalni utisak podsjeća na trenutak kada, nakon što je bol prošla, dođeš do daha, povratiš ritam disanja i osjetiš se živim... Ono što Delbono bez straha donosi na scenu je ljudska bol koju baca u lice dobronamjernoj publici, s obiljem loše skrivenog osjećaja krivice, kao uzročnoposljedične veze između njihova blagostanja i siromaštva svih ostalih. »Milijuni ljudi umiru da biste vi bili slobodni i sretni... Izolirani u vašim klimatiziranim stanovima vi ste slobodni i sretni«, ponavlja njegov glas. Sve to skupa, dakako, djeluje potresno, no više od svega nas, kao i uvijek, uzbuđuju izvanredni Delbonovi "glumcineglumci"pokupljeni on the road (među njima su i jedan s Downovim sindromom, jedan paralitičar, jedna skitnica, jedan gluhonijemi); nevjerojatna i šarolika družina ljudi s licima obilježenim patnjom i životom, s gotovo obnaženim tijelima, no s puno poticajne energije preko koje se uspostavlja kontakt s gledateljima.
Marcello Garbato,
Giudizio Universale