Tennessee Williams: MACKA NA VRUCEM LIMENOM KROVU

Kroz cetrnaest godina postojanja HKD teatar je postao poznat i po svom hrabrom, nekanonskom pristupu klasicima suvremene drame. Vecinu predstava iz tog repertoarnog rukavca, postavio je Lary Zappia, redatelj koji se u svom najnovijem HKD-ovskom projektu suocio s Mackom na vrucem limenom krovu, remek-djelom americkog dramaticara Tennesseeja Williamsa, praizvedenom 1955. godine. Radikalnim dramaturškim rezovima i kracenjima Zappia je došao do same esencije toga komada, prizivajuci u sjecanje Williamsove rijeci zabilježene u knjizi Lylea Levericha: "Moja sljedeca drama bit ce jednostavna, izravna i grozna – slika mojeg srca. U njoj nece biti niceg umjetnog. Govorit cu istinu onako kako je vidim, govorit cu o izoblicenosti, onako kako ja vidim izoblicenost.".

Macka na vrucem limenom krovu je danas vec pomalo opce mjesto: u svijesti šire publike ona je poistovjecena sa zanimljivim holivudskim uratkom u kojem blistaju dvije istinske glumacke zvijezde; u svijesti kazalištaraca ona je dosad citana na tri osnovna nacina - ili kao prica o frustriranoj ženi s viškom neutažene seksualnosti, ili kao prica o latentnoj homoseksualnosti uglednog muškarca, ili kao prica o odnosu privida i stvarnosti izmedu kojih lica obitelji Pollitt razapeta žive. Erotomanska kultura koja suvereno vlada pocetkom našega stoljeca ne dopušta redatelju da zanemari barem prva dva od spomenuta tri tradicionalna kazališna citanja..., ali mu, istovremeno, mandat HKD teatra ne dozvoljava tek puko postavljanje teksta. Stoga se, stružuci ispod površine ovog literarnog i filmskog kanona, rada predstava u cijem je središtu prica o necem znatno manje bezazlenom od pukih seksualnih poriva uspaljenih lica, o necemu znatno teže oprostivom od sitnih laži prikladno istresenih u neciji licemjerni brk; rada se predstava o ljudima s vucjim cudima, cudima zbog kojih i posljednje zrnce ljudskosti nestaje u kalu niskih strasti koje izranjaju na površinu u grabeži obitelji okupljene oko samrtne postelje svoga mocnoga patrijarha. Na taj nacin naša Macka... postaje punokrvna drama koja se gleda bez daha i koja poziva na obracun s holivudskim klišejima. Lary Zappia

U pravu je Lary Zappia... kada u programu predstave tvrdi kako je Macka na vrucem limenom krovu... danas opce mjesto kazališta i metafora koja se vec "strašno ukiselila". Zato joj Zappia, prije svega kao dramaturg, prilazi neuobicajeno radikalno, reducirajuci znatan dio teksta... No, redukcija ne uništava smisao i atmosferu djela..., pa umjesto price o nerealiziranoj seksualnosti, HKD-ova produkcija ogoljava bit drame i govori o svijetu bez emocija u kojemu pirane koje plivaju scenom brinu jedino o – vlastitim guzicama... Williams je rijeckom izvedbom dobio originalnu interpretaciju ujednacenog ansambla, komprimiranu predstavu koja... još jednom podsjeca na vec prepoznatljivu poetiku HKD teatra: zašto komplicirati kad se dobro kazalište može raditi jednostavnim sredstvima koja, medutim, nece rezultirati jeftinom predstavom. Tako je postalo pravilo da u repertoaru ovog malog i "tanko" dotiranog kazališta financijska skromnost rezultira zavidnim artistickim nivoom produkcije...
Jasen Boko, Slobodna Dalmacija