Dušan Spasojevic: ODUMIRANJE

Nakon uspjeha kojeg je s predstavom Nigdje nikog nemam (Crnogorsko narodno pozorište, Podgorica) polucio na 12. MFMS-u, redatelj Egon Savin vraca se u Rijeku s još jednim vrhunskim kazališnim uratkom. Predstava Odumiranje hiperrealisticka je slika odumiranja jedne male i izolirane zajednice, obilježena preciznom minimalistickom režijom i mocnim glumackim ostvarenjima. Njena radnja dogada se u današnjoj seoskoj sredini, medu prorijedenim i ostarjelim stanovnicima nekog poluživog sela u Srbiji. Još uvijek prisutni ostaci rigidne tradicionalne i patrijarhalne svijesti miješaju se tu sa suvremenim socijalnim problemima i situacijama. Muškarci su ili pod zemljom, koja se prodaje u bescjenje, ili žude da budu pod nekim tudim nebom, samo što dalje od takve stvarnosti. A žene su odavno zašutjele... Dramu Odumiranje, koja po svojim nadahnucima podsjeca na djela popularnog britanskog dramaticara Martina McDonagha, Dušan Spasojevic (r. 1980.) je napisao kao student dramaturgije na Akademiji umjetnosti Braca Karic, a njena praizvedba priredena je u sezoni u kojoj Atelje 212 slavi pedesetu obljetnicu postojanja.

Migracija je uzrok, a odumiranje je posljedica. I doslovno i figurativno. Kada likovi odu svojim putevima, a glumci izadu sa scene, ostajete suoceni s praznim prostorom. Prazna scena zaigra. To je jezivo. Tišina postaje zvuk. Zemlja bez ljudi nema smisla.
Dušan Spasojevic, iz intrevjua u programskoj knjižici predstave

Dvije rastemeljene obitelji, propadanje, život u grijehu, oskudici, kajanju i okajavanju, mržnji, strahu, muci. Ocevi i majke vezani za zemlju i grobove; sinovi i kcerke se "odlijepili"; htjeli bi odletjeti, ali u ovim dušama i tijelima - ispunjenim mukom, grijehom, bolom i patnjom - rastanci, prekidi, prijelazi i promjene, nisu laki, i jedva da su još moguci. Pokoja rijec, pokoji gutljaj rakije, preklinjanje i proklinjanje, lelek, gorak i težak, i tek pokoja rijec dragosti i ugasle dobrote... Teška, sumorna, stara prica koju redatelj Egon Savin prica bez raskoši i emotivne razmetljivosti, tvrdo, strogo, doduše i suosjecajno, s pokojim zrnom humora... Izvjesno je, i nije od male važnosti, da je Spasojevic u ovim godinama, i na pocetku spisateljske karijere, shvatio, ili bar naslutio, da "stare stvari" teško i bolno odumiru, a nove još teže nastaju. Seljaka i njegovu teško prepoznatljivu dramu ili, kako bismo danas rekli, dramu napuštenih, okorjelih, ukocenih, ali ne i mrtvih duša, Dušan Spasojevic i Egon Savin neocekivano, ali ne i bez razloga, povoda i odjeka, vracaju na scenu Ateljea 212.
Muharem Pervic, Politika