ŽIVOTE MOJ (VITA MIA)

Emma Dante jedna je od najoriginalnijih i najcjenjenijih autorskih osobnosti u suvremenom talijanskom kazalištu. Rodena je 1967., a diplomirala je 1991. na Akademiji dramske umjetnosti "Silvio D'Amico" u Rimu. Karijeru je zapocela kao kazališna, filmska i televizijska glumica. Godine 1999. vraca se u Palermo i osniva skupinu Sud Costa Occidentale s kojom želi kriticki progovoriti o zatvorenosti sredine u kojoj djeluje.

Predstave te skupine, radene na sicilijanskom dijalektu, lišene su vanjskih efekata i vracaju glumca s njegovim životnim iskustvom, tjelesnom ekspresijom i intelektualnim habitusom u samo središte procesa stvaranja kazališnoga cina. Zasnovano na arhetipskim slikama i izvanvremenskim temama, istraživacko kazalište skupine Sud Costa Occidentale ipak snažno emanira genius loci, pretvarajuci sicilijansku sredinu, s njenim tradicionalistickim klišejima i ogranicenjima, u univerzalno prepoznatljivi simbol. U tim okvirima nastala je i predstava Vita mia; mali kazališni dragulj ritualnih nadahnuca i oporih poetskih tonova. Premijerno izvedena 2004. na festivalu Romaeuropa, Vita mia nastavlja niz velikih uspjeha Emme Dante i skupine Sud Costa Occidentale, medu kojima svakako treba izdvojiti još dvije "endemske predstave" (s predstavom Vita mia povezane u svojevrsnu trilogiju): mPalermu (2001.) i Carnezzeria (2002.), obje nagradene uglednom nagradom UBU.

Ulazimo u praznu sobu u cijem je središtu veliki krevet. Pitamo se što taj krevet predstavlja: sklonište? Lijeni mir? Oznaku vremena? Oko tog odra putuje se u vremenu i prostoru, a sve pokrece nešto neshvatljivo. Soba u koju ulazimo je rupa ni u cemu. Mjesto u kojem duša ostaje lebdjeti u zraku trenutak prije no što se odvoji od tijela. Jedna majka tužnim i sjetnim ocima gleda u tri sina pred sobom i uci ih kako je život nešto najvrednije, nešto što bježi, prolazi. Život je utrka oko tog kreveta.

Živote moj je ludi i ocajnicki pokušaj da se svim snagama uspori posljednji krug prije smrti. Tko je na redu? Tko je izabrani? Najstariji ili najmladi? Najbolji ili najgori? I, prije svega, zašto ce se dogoditi onome koji još nije spreman, koji se još nije zaustavio, koji zadržava životne impulse, ideje, otkrica, planove, male naboje energije? Izmedu Gaspara, Uccia i Chicca - jedan je mrtav i mora leci na onaj krevet, ali majka to ne želi znati, tetura, sjeda, naginje glavu u stranu i gleda svoje djecake, jednog po jednog: velikog, srednjeg, malog... Kako može prihvatiti smrt jednoga od njih? Kako ce smoci hrabrosti da ga svojim rukama dovede do tog "mrtvackog odra", nakon što ga je obukla i šapnula brižne rijeci? Kako ce njene noge izdržati a da nenadano ne popuste? Sve je nepomicno: geste, sjecanja, rijeci utjehe, grižnja savjesti, posljednji ritam otkucaja srca koji se ponavlja do beskonacnosti. Živote moj je bdijenje. Onaj je krevet kameni brod a ona je soba more koje nas guta i nestaje.
Emma Dante