Rijec izbornika

STOTINU LICA SAMOCE

Na 14. medunarodnom festivalu malih scena naci ce se deset predstava iz sedam europskih zemalja. Sve su one rad redatelja nesklonih konvencionalnom nacinu scenskog razmišljanja; redatelja cija su imena svojevrsno jamstvo za provokativno, istraživacko, problemski usredotoceno kazalište. Medu njima su i neke velike redateljske zvijezde europskog kazališta; primjerice, primadona talijanskog teatra - Emma Dante, recentni dobitnik Europske kazališne nagrade za nove kazališne realnosti - Alvis Hermanis, baštinik "litavskog kazališnog cuda" - Cezaris Graužinis ili Viktor Bodó, redatelj koji je sa svojom predstavom Samljeveninestao strelovito osvojio europske pozornice. Zanimljivo je da su, uz dvije iznimke, svi redatelji cije cemo predstave gledati na ovogodišnjem rijeckom festivalu, rodeni nakon 1965., pa bismo mogli govoriti i o svojevrsnom generacijskom nastupu. Nije on, medutim, prepoznatljiv u nekakvim zajednickim estetskim ili programskim postulatima, nego upravo u njihovoj sklonosti sažimanju raznovrsnih umjetnickih i životnih iskustava, uoblicenih u autohtona i snažna umjetnicka djela.

Tražimo li, pak, koncepcijsku poveznicu izmedu odabranih predstava, mogli bismo reci kako 14. MFMS nastavlja tragom prethodnog festivala, propitujuci psihologiju i patologiju zatvorenih i izoliranih mikrosvjetova. No vecina predstava koje cemo vidjeti svoje je sonde spustila još dublje, u covjekov innerspace, u duševne predjele u kojima sve zapocinje, a najcešce i završava. Ovogodišnji MFMS najvecim se dijelom, naime, bavi problemima samoce, otudenosti i odbacenosti. Pronaci cemo ih na razlicitim stranama, u razlicitim društvenim kontekstima i u razlicitim oblicima, primjerice, cistu, kondenziranu samocu uokvirenu stanjem visoke društvene napetosti (Sonja), metafizicki osjecaj osamljenosti i straha u nadahnutim reinterpretacijama Kafkinih djela (No Return, Samljeveninestao), razarajucu, neprimjetnu samocu što se krije iza susjednih vrata ili u obiteljskom krugu naše svakodnevice (Živote moj, S druge strane, Macka na vrucem limenom krovu), odjekujucu prazninu i osamljenost u dušama onih koji pokušavaju pobjeci od zavicajnog okružja (Odumiranje, Fragile), iznenadnu samocu kao proizvod odbacenosti i društvenog licemjerja (Smisao života gospodina Lojtrice). A iznad tih stotinu lica samoce stoji onaj neumoljivi mehanizam historije, ciji je jedan rukavac otjelovljen u predstavi Cirkus historija, poput velikog kišobrana, razapetog nad svijetom "malih" i historiji "neprimjetnih" (anti)junaka naših predstava.

Iz psihologije nam je poznato kako covjeku preplavljenom osjecajem osamljenosti, tjeskobe i besmislenosti, sadržaji iz realiteta i okruženja postaju strani i neobicni. Vecina predstava 14. MFMS-a balansira na tananoj granici izmedu osjecaja i umišljaja; izmedu stvarnosti i fikcije. Duševno stanje njihovih protagonista iniciralo je potragu za odgovarajucim, netipicnim scenskim jezikom, koji bi najbolje prenio to "recepcijsko išcašenje". Stoga je bar polovica predstava koje cemo vidjeti rezultat pravog laboratorijskog rada tijekom kojeg se nije radala samo mizanscenska faktura, nego i konacna verzija teksta. Vidjet cemo, takoder, predstave razlicitih stilsko-poetickih karakteristika, od minimalistickog realizma preko obrednog kazališta i razuzdanog scenskog eklekticizma do sofisticiranih multimedijalnih izvedbi. U mnogima od njih je i sama tehnika izvedbe, ukljucujuci i poigravanje s razlicitim stilskim i žanrovskim modelima, metafora ili komentar teme koja se problematizira. No bilo bi, ipak, pogrešno zakljuciti kako cemo na 14. MFMS-u ploviti samo kroz tamne predjele ljudske duše. U nekoliko ce predstava, naime, do izražaja doci moc kazališta da apokalipsi da vedre tonove, a tragickom osjecaju svijeta optimisticku, pa makar i utopijsku notu. Notu koja, doduše, nece pomoci Sonji, Josefu K. ili gospodinu Lojtrici da izbjegnu svoju sudbinu, ali koja ce svijetu oko njih – pa i nama samima, ipak ostaviti nekakvu varljivu nadu.

Hrvoje Ivankovic