Hrvatski kulturni dom na Sušaku – 4. 5. u 20.30 h
Novo riško kazalište, Riga – Letonija
Tatjana Tolstoj: SONJA
Režija: Alvis Hermanis, scenografija i kostimografija: Kristine Jurjãne
Oblikovanje zvuka: Andris Jarãns
Oblikovanje svjetla: Krišjãnis Strazdits
Igraju: Gundars Ãbolinš i Jevgenijs Isajevs
"Sonja je pomalo naivna, ne baš lijepa i pomalo usamljena. Ali Sonja je i talentirana: dobro kuha, dobro šije i ljudima ide na živce. Jednoga dana dobiva strasno ali ozbiljno ljubavno pismo. Sonjino srce zaplamti. Ona nema pojma da je pismo napisala zlocesta Ada. To pismo zauvijek ce promijeniti Sonjin život."
Sonju, kratku pricu suvremene ruske spisateljice Tatjane Tolstoj, unuke glasovitoga književnika Alekseja Tolstoja, na scenu je postavio Alvis Hermanis, jedan od najuglednijih europskih redatelja svoje generacije. Roden 1965., Hermanis u Rigi završava studij glume te do 1990., kada odlazi u New York, uglavnom radi kao filmski glumac. U Rigu se vraca 1993. i režira svoje prve predstave u Novom riškom kazalištu, osnovanom 1992. Svojim modernim kazališnim senzibilitetom i promišljenim odabirom projekata (Seks, laži i video vrpce, Marquiza de Sade, Slika Doriana Graya), ubrzo postaje omiljenim "generacijskim" redateljem, što ga 1997. dovodi i na mjesto umjetnickog ravnatelja Novog riškog kazališta. Stvarajuci od te kuce jedno od najpropulzivnijih kazališta u pribaltickim zemljama, Hermanis je istodobno izgradivao i vlastitu redateljsku poetiku, temeljenu na pomicanju granica scenskog izraza i njegovom objedinjavanju s jezikom vizualnih umjetnosti i medija, te na poigravanju s razlicitim znakovima, slikama i kulturnim konceptima i kodovima. Rezultat je niz intrigantnih predstava (Revizor, By Gorki, Dug život, Letonske price), prikazivanih i nagradivanih na brojnim europskim festivalima.
Što je to što Hermanisovo kazalište cini tako ocaravajucim? Možda likovi u njegovim predstavama koji su odreda obicni ljudi i cije price dolaze iz svakodnevnog života, a možda i to što Hermanis, uz zadivljujuci smisao za precizno transponiranje detalja, pronalazi nešto više ispod površne i banalne stvarnosti, nešto što nam otkriva bit i dramaticnost egzistencije; nešto što nam je svima zajednicko. Hermanis vraca ljudskost u kazalište. To je ljudskost koja se temelji na uzajamnom razumijevanju i suosjecanju, za razliku od onoga što danas promice toliko rasprostranjeno kazalište cinjenica i otudenja. Ali Hermanis ipak ne promatra svijet kroz ružicaste naocale. On zna biti okrutan i bešcutan poput najhladnokrvnijeg umjetnika. Raspon emocija po kojima prebire u svojim predstavama bogat je i širok, pri cemu se ne ustrucava doticati ni one najkontroverznije. ...
Takva je i predstava Sonja. U njoj promatramo svijet pulsirajucih snova koji su u oštroj suprotnosti sa stvarnošcu... Iako se kazališni jezik Alvisa Hermanisa može uciniti hiperrealisticnim, u Sonji se on koristi parodijom, ironijom i citatima iz kazališne tradicije, zahvaljujuci kojima realisticno pretvara u izrazito i naglašeno teatralno, u autonomni svijet umjetnosti. Tako, primjerice, scenski prostor doživljavamo kao da ga gledamo kroz špijunku na cetvrtom kazališnom zidu, dok se gluma temelji na detaljno preslikanoj gestikulaciji iz realnog života, pri cemu protagonisticu predstave, Sonju, ne glumi žena, nego muškarac. … No cak i onda kada kod publike izaziva emocije i pridobiva njenu naklonost, Hermanis to cini gotovo iskljucivo kroz groteskne i tragikomicne dramaturške elemente svojih predstava. I kroz tu parodijsku vizuru, kroz taj spoj izrugivanja i razumijevanja, iznova se suocavamo sa samocom i strahom od starosti i smrti, pri cemu, medutim, i dalje žudimo za ljubavlju i ispunjenjem naših snova. Stoga bi jednostavna i ljudska poruka Sonje mogla glasiti: Sreca se krije u nama samima.
Martina Vannayová, iz programa festivala Divadelna Nitra